Sjedim u stanicnoj zgradi


cekam u gomili ljudi


voz ponocni kasni


jutro se budi




Vazduh u kavezu


umoru se ne dam


a noz od dima bode


al' se dobro drzim


i gledam i gledam



Kraj mene studenti


radnici, vojnici


klosari na broju


starice izdisu




Skroz tamo u uglu


zalutala gospoda


o, pobjegla bi negdje


ali joj na vrata zlo stavilo kisu




Stiskam se


sto sam manji, vise vidim


ovakve su zore


lijek mojoj dusi




Pogledujem kradom


slatko olinjalu damu


gdje mameci mene


otmjeno pusi i pusi




Kraj nje jadno dijete


pospano, mirno, lize slinu


a neki brkati muskarac sav uzbudjen


zdere i zdere luk i slaninu




Sve mi ovo lici na otkaceni vagon


ne znam da l' ce po nas ikad doci iko


al' sabracu i sestre mojih zeljeznickih tuga


svo bogatstvo mojih zeljeznickih tuga


iz srca mi nece odvuc' nikad niko nikad, nikad niko