Zatvoren u mastu, sobu u crnom plastu


gledam sliku, to nije slika


to je prozor moje sobe sto nestaje kroz maglu


ko su ta lica, ma ko su ti ljudi cudni oko mene


ma ko mi to hoce sudit, a ne pozna ni sebe




Cije su to rijeci, moje ili tvoje, ja vise ne znam


cijelo vrijeme jedni drugima krv pijemo, ali jos sam zedan


k'o da trebam tudju nesrecu da pjevam, to ne razumijem


lirika para papir, pa tinta dodje da ju ubije



Zasto trudit se, pitam se, zasto gubim se, cujem vristanje


to nije vristanje s nastupa, nasred ulice neko vristi nalupan


ko je to, vidim ga uzima mi rijeci, ja otvaram usta, on govori


ljut sam, to su moje rijeci, a ljudi su zlotvori




Ubrzani koraci, to nije covjek, to je dijete, nasred ceste


cujem jecaj, nece prestat, pocnem bjezat, k'o da ne znam


k'o da me ganja zivotinja bjesna, u biti to i je zivotinja


ljudski grijeh, prokletsvo, sirotinja sve u jednom




Prati me stopama, ko sam ja


ruke iste vise nisu, je l' to krv, uzimam krpu cistu


zivotinja je ranjena, s licem djeteta, nevinog poput andjela




Ja brisem ruke, ne to nije krv, to njena suza je


jesam li ja kriv Boze zasto tuzna je


ruke pruzam k'o da ustat ce


al' nece, pada tiho, k'o list na jezero maksimirsko, da ljudi s maskom nismo




Da l' ljudski naglon tiho, tiho, tiho ubija nas


ma kakav nagon ljudski, nije tih, cuje se na glas


to su rijeci moje, moje rijeci, zasto krades mi ih prokleti lopove


skini mi okove, ja kriv nisam, ogorcen na svijet, tesko je disat




Lovac postaje lovina, ne kuzim onda di sam, to su rijeci moje, ostavi ih ovdje


i sve priznaj, jer ni ja ne znam odgovor ako me pitas, ne znam, ali rijeci su moje to znam


jedino sto znam, rijeci su moje