Gled'o sam te sinoc u snu tuzan, mrtvu


u dvorani kobnoj, u idili cvijeca


na visokom odru, u agoniji svijeca


gotov da ti predam zivot kao zrtvu




Nisam plak'o, nisam, zapanjen sam stao


u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne


sumnjajuci da su tamne oci jasne


odakle mi nekad bolji zivot sjao



Sve, bas sve je mrtvo: oci, dah i ruke


sve sto ocajanjem htjedoh da ozivim


u slijepoj stravi i u strasti muke




U dvorani kobnoj, mislima u sivim


samo kosa tvoja jos je bila ziva


pa mi kaze: Miruj! U smrti se sniva