Ja vise nisam u stanju pisati pjesme tebi


gluha sam od tutnjava granata


usi su mi nijeme


ruka mi se saplice o rijeci




Da li cu ikada vise moci pisati tebi


onako kao sto sam nekad znala


tiho uvece sjesi i zaklopit vijedje


zamisljajuci te tu pokraj sebe



Kako suskas gitarom


i ispijas kratke gutljaje vina


dok ti ja govorim stihove iz glave


zbrkane i pune cuda




Hocemo li ikada vise


moci zivjeti s onoliko dostojanstva


kao sto smo znali nekada


u pastelna praskozorja


ljubeci zivot svim porocima


i svetostima duse




Tako je cudno misliti na zivot


u ovom trenutku


kada smrt plese iznad nas


svoj drhtavi balet




Misliti na onaj zivot


iz americkih soap opera


ili na socijalisticku burlesku


blagostanja i jednakosti




Misliti na nasu ljubav to je svetogrdje


u ovom trenutku kada umiru


djevojcice sanjajuci trnoruzicu


a ja bas to cinim veceras vjesajuci


pjesme o zidove umjesto zajednickih slika




Osjecam se razvratnom


jer pomisljam na ljubav


dok ljudi sa najlon vrecicama


napustaju svoje domove


noseci prevelike terete na srcima




Da li cu ikada vise moci pisati tebi


hocemo li ikada vise


moci zivjeti s onoliko dostojanstva


kao sto smo znali nekada




U pastelno praskozorje


vracajucei se sa nocnog putovanja


ljubeci zivot svim porocima


i svetostima duse