Jednog divnog dana u Mostaru gradu
vidijo sam krsnu hercegovku mladu
krsnu i lijepu sto uzdahe mami
vatrenog pogleda i grudi pomamnih

A u predvecerje kad se svjetla pale
tad pruzaju miris ruze rascvjetale
od sevdaha majko sva mi gori dusa
dok Neretva tiho sumi i pjenusa

Zaveleza blagi ko vjetarac piri
okolo Mostara tisina se siri
iz tisine njene i zvjezdanog sjaja
nista se necuje osim uzdisaja

Sve to moje oci gledaju i placu
zarobljena srca tako njezo sapcu
krsna hercegovka moga oka zjena
ostace zauvjek njezna uspomena