Padaju lazi dok tonem u san


i sam se sebi pravdam kako dobar je dan


sto nestaje u sjeni koju baca grad


nije to lako vjecno lud i mlad




U hladnome znoju ide sat po sat


iz cipela svojih ne moze se van


priznajem tko sam, bit ce lakse znam


jaci no prije spremno prihvacam da ne



Tu nema utjehe


tu nema nikog tko sad moze


u oci gledat me




Ref.


I dizem casu u nebo za sebe


za korak koji ne posustaje


i nije lako prezivjeti tu ne


nekom sutra, meni sjecanje




Prokletstvo asfalta prozdire me znam


miris vrucine, krv, znoj i rad


pocetak je novi, a isti je kraj


svakoga dana opet prihvacam da ne




Ref.