Promatram rijeku, sutljivih ljudi


guzva u gradu, da covjek poludi


toliko sudbina, kraj mene prolazi


a nikog da pita me, kako si




I krenem precicom, sto davno je poznam


u nekom klincu, sebe prepoznam


s torbom u ruci, pod krosnjom topole


u malom parku, kraj moje skole



I prvo sto vidim, ko covjek da sanja


skola mi izgleda, nekako manja


ulazim u svoj razred i gledam


pa zar nas je stalo tu svih 37




A onda kroz maglu izviru lica


vedrih djecaka i djevojcica


i jedne oci zbog kojih sam bdio


gotovo da sam ih zaboravio




Ref.


E moj gospodine, prolaze godine


ne znas ni kako, ne znas ni kada


covjek o tome niti ne misli


a mi smo sebi, uglavnom isti




Nizu se slike ko na ekranu


plesnjaci u srednjoj, tulumi u stanu


clasni komentari, s deckima u kinu


iskustvo prve ljubavi, na brzinu




I ne vjeruj starijem kad reci ti zna


e da imam tvoje godine ja


a ovu pamet jer nema cuda


mladost je mladost i mora biti luda




Ref.




E moj gospodine, prolaze godine


djetinjstvo kao da, bilo je juce


gledamo kako, rastu klinci


a mi smo sebi uglavnom isti




Ref.