Moja je soba tako jadno mala,


ja ne bih u njoj izdrzati mog'o


da mi oci ne sanjaju budne,


al' ne ropcem, sudbini velim hvala


jer mojoj bijedi cudan sjaj je dala,


i moje patnje nisu uzaludne



Danas sam opet ruco samo caj,


al' vlazna blagost sja u mome oku


ja opet mislim na svoj rodni kraj,


i ceznja preobrazava mi javu


sa Quaija mjesto Seine cujem Savu,


i Tuskanac mi sumi iza leja




Na domovini dvostruka je sjena,


baca je Pesta, baca je Bec


ona je sva u crno zavijena,


ne cuje, majko, niko tvoju rijec


sumori, dise more, tece Drava,


a izmedju njih jedna zemlja spava




Pod vedrim nebom slobodnog Pariza,


koliko puta tuga me je srela,


u vrevi Etoillea, Saint Michelea


o Boze, tu treba biti jak


u tome svjetlu jos me vise boli,


rodjene moje grude suhi mrak




Udisem Pariz, smjelim bijegom spasih,


slobodnu dusu, ali ja sam sin,


a mojoj majci sve su sjede vlasi


ja zene nemam, a ni druga nemam


sto jos imadem, samo jezik svoj


U koji zivot svoga srca spremam.




Zanosi, misli, ritmovi i rime


Ja bezimen u bezimenu mnostvu,


daleko negdje sebi sticem ime


I muku mucim samca dezertera,


sto zabranjenu domovinu sanja,


na hartiji, u potezima pera




Pero, ta mala, ta neobicna stvar,


a kako ziva, kako puna snage


Kad iz njeg' tece novih rijeci car,


omamljuje me kao govor drage


sva utjeha je u tom malom peru


i sja i grije i vraca mi vjeru




O Hrvatska, o moja domovino,


ti moja bajko, ti moja davnino,


ti porobljeni, oteti mi kraju


jadni dezerter ti daje dar,


bogatiji no kraljevi ga daju


i sav je ljubav, pobuna i zar




Ja skoro prosjak duh slobode sirim,


pa i nem'o na svom grobu svijecu,


ja necu, necu da se smirim


k'o svjezi vjetar u sparinu pirim,


a kada umor svlada duse lijene,


na otpor trubim, ja trubac sa Seine




Sto mi je placa, mrznja gmizavaca


sto svoje blato lijepe o moj glas,


al' ja pred licem roda stojim vedar,


za hljeb slobode prilazem svoj klas


zar nije zlatan i bogac i jedar,


zar nije zlatan i bogac i jedar