U gradu nije vazno ime


u praznoj sobi, kaze prica


i u sred ljeta, u sred zime


ja vidim tuznoga mladica




On zivi sam i k'o zanesen


u svome svijetu od papira


a vani sunce, kisa, jesen


a vani vergl nesto svira



No jednog dana sum kraj vrata


to netko neznan uci zeli


u njegov zivot poput tata


da njegovu samocu dijeli




A vani zima, vani snjezi


i pored praga macka lezi


on pruza ruke k'o da sanja


a vani zora, svijetlost danja




No u tom casu, u tom trenu


pred sobom vidje nagu zenu


i on joj rece, budi moja


a ona kaze, ja sam tvoja




I sve sto ima mladic skupi


i stavi trgovcu na vagu


da prstenje od zlata kupi


i haljinu za svoju dragu




Da, zlato zeli, al' ne haje


za skromnu halju sto joj daje


i tuzni mladic svako vece


u novu kradju opet krece




Jer on je zeli, on je ljubi


i volio bi da je mazi


a zna da svoju ljubav gubi


bez darova i ruku praznih




I rijesi sada, jos ove noci


u zadnju kradju on ce poci


i u zoru se mladic vrati


da strasnim novcem ljubav plati




I donese joj dragi kamen


u svijetu najveci od sviju


u kom se kao jedan plamen


sve vatre ovog svijeta kriju




I vidje, zena ruke pruza


i ljubi kamen kao muza


i kao sto njega nikad nije


uz tijelo hladan kamen grije




I dok se njemu lice grci


u sobu udje mis i trci


i kao macka skoci zena


na plijen se baci istog trena




I stigne ga, a njeni zubi


vec traze meso koje pece


i zeni koju mladic ljubi


sa kuta usne krv potece




U strahu maldic oci sklopi


te strasne slike neka odu


on vidje ladju sto se topi


i svoju ljubav na tom brodu




A kada opet nadje snage


on digne vjedje, zene nema


i tada mjesto svoje drage


on vidje macku kako drijema




Kroz prozor udje svijetlost danja


on pruza ruke k'o da sanja


sad opet samo macku ima


a vani studen, snijeg i zima